Često napišem u nekom komentaru: „… o ovome neki drugi put…“ pa da mi se ne bi nakupilo mnogo tih „drugih puta“, (tih „obećanja, ludom radovanja“), evo počinjem seriju „Najavljeni eseji“.
Uz prve prave jesenje dane slučaj je pred mene doneo ovu sliku:
Fotografija je bila kao ilustracija uz tekst „Plejboj“, koji mi se dopao, ovde na WordPress-u, i kažem autoru da bi se oko ove slike lako mogao poduži esej napisati. On mi odgovori da mogu da preuzmem sliku i da ga baš zanima šta bi se to moglo napisati, pa evo, da ne bude prazna priča, neka bude ljubavna priča…
________________
Osećam vlažni miris mokre trave, dok mi sićušne kapljice magle bockaju kapke… pitam se, krajičkom uma koji još rezonuje, da li će mi cipele brzo biti mokre, da li će mi biti hladno na ovom putu, i koliko još treba da idem da naiđem na prelaz, jer silno želim na drugu stranu. Želim da se spojim sa drugom obalom, koja je tako blizu, i ja je stalno gledam i stalno je želim, a prelaza nema i nema i nema… Da nismo mi možda celina ovako razdvojeni, svako na svom putu, koji kao da vodi istom cilju? Da li i ti pogledaš koji put na moju stranu sa istim nemirom, sa istom željom, ili je sve to samo iluzija, kojom me zbunjuje moja mašta? Da li da idem dalje? Da li da se nadam da kroz ovu žicu moje misli mogu brzinom svetlosti nekako stići u nedokučive daljine, preći na tvoju stranu i učiniti da me shvatiš i osetiš onako kako želim da me shvatiš i osetiš? Ili bi mi bilo bolje da nekako pretesterim tu banderu, da je isečem na nekoliko delova i napravim sebi mostić, mostić koji ćeš neminovno zapaziti i možda preći kod mene, ili dopustiti da dođem do tebe? Šta da radim – ako dopustim sebi da skliznem niz vlažnu strminu u kanal, hoću li se moći izvući iz mulja, kad nemam za šta da se uhvatim, kad te ni ne vidim sad na tvojoj stazi, kad ne znam više da li me želiš ili ne, da li ćeš se opet javiti ili ne? U pozadini svojih misli čujem moćni glas Josipe Lisac: „…magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas…“ i idem i plačem i mislim: „Ako je sreća smisao života, da li su ovi trenuci besmisleni?“ i pitam se gde si i idem i idem i idem…
A onda zapažam listove maslačka ispred svojih nogu, hajdučku travu, bokvicu… i mislim kako se dobra salata može od toga napraviti uz malo začina i maslinovog ulja i smešim se tom preokretu od najdublje sete sa tonovima samosažaljenja na obična, životna pitanja, ali i dalje mislim na tebe – da li bi se tebi dopala „divlja salata“, da li bismo zajedno išli u planine, ili šetali seoskim atarima, da li bismo biciklima odlazili u „ekspedicije“, i idem i idem i idem…
____________________
Pomenuti tekst je na adresi: http://martirolog.com/2012/10/28/plejboj/
А увек је лепо, уз све то, навести извор преузетих материјала. Кад год је то могуће и има смисла.
Dodato, izvinjavam se 🙂
Lepo… A ovaj deo: “ako dopustim sebi da skliznem niz vlažnu strminu u kanal, hoću li se moći izvući iz mulja…“ podsetio me je na jednog mog starog drugara koji mi je jednom, na klupi u parku, ispričao… Nešto kao… Uvek mi je beze veze kada pridjem nekoj koja mi se svidja… Kao da nabacim drugačije lice, kao da se sav promenim, ubedjen da nisam dovoljno dobar za nju… I kada me, takvog, odbije, uvek se osećam glupo, jer SEBI nisam pružio šansu… 🙂
Lepo rečeno i primljeno k znanju 🙂
Често се у животу, у различитим ситуацијама, дешава да СЕБИ не дамо шансу, а опет „попијемо педалу“…
Што рече Новиинтернет – примљено к знању 🙂
Meni se nekako čini da sebi šansu najredje dajemo… 🙂
Опет се морам сложити са комшилуком… 🙂
Moji mudri blog drugari.
🙂
Има једна јака фора: у самом тексту, на пример, код тебе кад помињеш „Плејбој“, можеш да вежеш линк директно за ту реч, тако да читаоци могу, ако их интересује, да одмах одатле, из тог контекста, кликнувши на ту реч, синтагму, реченицу, одмах погледају то што спомињеш. Мада тако, с дуге стране, то је истина, читалац збрише са твоје странице и можда се не врати, што није идеја. Али, у неким случајевима може добро да ради. Ако те интересује како се то ради, јави. А можда ти то све већ знам, па нећу да се намећем и тупим. Наравно, овај коментар треба само ти да видиш, јер је техничке природе. Бриши га.
Neću da brišem 🙂
Evo ti jedan, verovatno dosta stari vic:
U taksiju, koji stoji na semaforu, mladić koji sedi na zadnjem sedištu pita vozača: „Majstore, jel u redu ako ja zapalim?“, a vozač kaže: „Ma, slobodno…“, a ovaj otvori vrata i izađe, ne plativši…
E ta igra reči mi je pala na pamet kod tvog „briši…“
I, možeš slobodno da mi objasniš kako se to radi, jer mi treba i za neke druge potrebe, ne samo na blogu.
Комшо, лепо си ти ово испис’о 😉
Hvala, imam još neke „početke“, kao Ironije naslove, kao stare bakice mustre za čipke… pa kad se steknu uslovi 🙂 biće još ponešto…
Dopada mi se priča, može i da se nastavi:)
Ja volim hepiende 🙂 i što se ove priče tiče (izgleda da volim i rime ;)) očekujem da se magla digne i Sunce zablista na kapima rose…
Ej, ne valja ti ovo. Kao Vojislav ilic ali samo bez smisla… Ne svidja mi se. Vise srece drugi put.
a saaaaaliiiim seeeee 😀
Mislim da bi bilo lepo imati nastavak. Divno je bre! 😀
Hvala ti (al me preseče sa prva dva reda :)) lično mislim da malo škripi kao celina – nekako me misli nisu slušale i lako prelazile na tastaturu…
Znaci da je iskreno 🙂