– Zašto ljudi ne drže obećanja? – upita Gvendolina skočivši mi u krilo.
– Pa, šta znam, nemaju vremena, ili su bili neiskreni… – započnem objašnjenja.
– A ti? – naglasi Gven i pogleda me svojim zelenim očima.
Pretrnuh od tog prodornog pogleda. To mi je još od detinjstva ostalo i (pre)stroge nastavnice istorije, zbog njenih upitnih pogleda širom otvorenih očiju… Šta li je sad u pitanju?
– Hm, a na šta misliš Gven? Jel si ljuta na mene? – ne znam šta da pitam. Uopšte se teže snalazim u takvim razgovorima.
– Nisam ljuta – poče Gven da se mazi – niiiisam ljuta – i da bi to pokazala poče da prede…
– Gvendolina, maca prava, prede i kad spava… – počnem njenu omiljenu uspavanku, ali je bilo očigledno da se Gven neće dati uspavati, jer je nastavila:
– Ali, ako nešto obećaš, onda to treba i da uradiš? Zar ne?
– Pa jeste tako, ali sad ne znam na koje obećanje misliš? Evo, sad ću da odem do prodavnice da kupim nešto tebi i Žukici za nedeljni ručak – pobam malo da mi glas zvuči vedro, da se, kao, našalim, al nemam pojma šta hoće…
– Ne moraš da žuriš, dobro smo doručkovali, protegli se Gven i udobnije se namesti u mom naručju, prvo postavi slike…
– Koje slike? … Auuuu, da ne misliš na… – već mi je na vrh jezika, ali me Gven preteče:
– Jeste, baš te – i bajki i ja čekamo, a ti ih nikako ne stavljaš… – sa blagim prekorom mi Gvendolina konačno saopšti šta je u pitanju.
– Evo, evo, odmah ću… – laknulo mi je, ipak je to samo zaboravnost 🙂
– Superrrrr! – zaprede Gvendolina i liznu me munjevito po obrazu (nije bilo moguće eskivirati taj munjeviti izliv nežnosti ;)) – idem da kažem Žukici, pa ćemo posle doći da gledamo.
Rekavši to Gven skoči na pod i odjuri u dvorište.
Evo tih slika koje „dugujem“ bajkiju i Gvendolini, a spominju se u pričici https://noviinternet1987.wordpress.com/2013/10/26/new-star-on-blogerss-sky/
Mala pametnica, udobno se smestila, a slike si dugovao i nama … 🙂
Što jes – jes 🙂
Dama!
Od glave do – repa 🙂